Profesor Kreativnog Kursa Gitare Dušan Popović Lipovac nastupio je na festivalu BOMB

Kada ste odlučili da postanete gitarista?

Da budem gitarista, odlučio sam se kada sam imao 16 godina, a gitaru sam u tom momentu svirao već 7 godina. Dolazim iz porodice koja je bila muzički orijentisana kroz gitaru mog oca, pevanje moje majke, klavira mog starijeg brata i gitare mlađeg. Sam ulazak u svet muzike bio je nekako "prirodan" i nije bio produkt neke svesne odluke. Kada si dete, sve ti to liči na još jednu obavezu poput odlaska u školu. Ipak vremenom se to menjalo i prvi put kada sam osvestio da je to nešto lepo je kada su ljudi počeli da uživaju u onome što radim. Kada sam napunio pomenute godine, tada se iskristalisala odluka: "ovo je nešto čime želim da se bavim", zato što su to trenuci kada mogu da utičem na neke živote, mogu da ih na sat vremena odvojim od realnosti i pružim im jedan svet drugačije energije. Svako pronalazi određeni vid ekspresije, a gitara i muzika su nešto kroz šta je najprirodnije izraziti se, kada je moj duh u pitanju.

Šta mislite da je najvažnije za nekog ko želi da nauči da svira gitaru?

Gitara je instrument koji je, na samom početku, jedan od težih. On nema određenu logiku koju poseduje, na primer, klavir gde se sa levog ka desnom kraju klavijature linearno menja visina tona. Druga stvar je ne baš najprijatniji osećaj u prstima koji imamo od pritiskanja žica. Ipak, krivulja napretka na gitari je vrlo oštra tako da, ukoliko uspemo da preguramo prvih par meseci učenja, otvara nam se more mogućnosti. Najvažnija stvar u učenju gitare je definitivno strpljenje. Biti strpljiv se isplati jer je gitara zastupljena u gotovo svim muzičkim žanrovima i kao gitarista možete naći mesto u bilo kom društvu! Dakle, mnogo strpljenja!

Vi ste profesor Kreativnog Kursa Gitare i radite sa puno različitih polaznika. Kakvo je to iskustvo za vas kao profesora i muzičara?   Imati priliku da u istoj grupi polaznika imate nekoga ko je tek naučio latinicu i nekoga koga kod kuće čeka jedan/jedna upravo takva je zanimljiv izazov. Sama činjenica da osobe od 10 i 40 godina ne govore istim jezikom i da je potrebno pronaći zajedničku nit koja ih veže je poput neke dobre zagonetke. Ono što je verovatno najdivnije saznanje za mene jeste da odrasli polaznici vole kada se prave komparacije za dečiji nivo jer imaju osećaj da se vraćaju u jedan nevin period gde je bilo bitno samo uživati u onome što radiš. Sa druge strane, tu je i pitanje organizacije grupa, podele uloga prema željama i trenutnim mogućnostima, pojačavanje i smanjivanje tempa rada u zavisnosti od toga da li se koncert bliži ili je iza nas. Sve su to stvari o kojima se misli, a što se češće o njima misli one brže ulaze u automatizam i bivaju usvajane kao znanje, tako da i sam učim mnogo iz rada sa grupama polaznika. Trenutno ih je 30 koje viđam dva puta nedeljno i tu je uvek veliki broj značajnih dijaloga, kako za njih koji saznaju informacije, tako za mene koji moram da imam spremne odgovore.

Nedavno ste imali svoj prvi koncert sa satavom Dušan Popović Lipovac & AkademX na festivalu BOMB u Kovinu. Publici ste predstavili svoj program. Šta nam možete reći o muzici koju svirate?

Muzika koju trenutno komponujem je fuzija balkanske muzike sa flamenkom. Obzirom da sam španskim nasleđem fasciniran od najranijih sviračkih dana (ko nije voleo uvod filma "Desperado"?), jedan od snova bio je otići u Španiju. Pre par godina, to sam i uradio i svoj master pod nazivom "muzičko istraživanje" iskoristio da naučim što više o flamenku. Međutim, čitajući o ovom divnom muzičkom žanru, uvideo sam mnogo sličnosti sa našom kulturnom baštinom, pa sam okrenuo pogled nazad, preko Mediterana, ka Balkanu, i započeo paralelno istraživanje. Sve sličnosti koje sam pronašao spojio sam u jedan rad sa nazivom "Interakcija i fuzija balkanske muzike sa flamenkom" i on je poslužio kao osnova za komponovanje. Na festivalu sam, pored drugih dela, izveo 5 od trenutno 7 završenih kompozicija a ideja je iskomponovati 10, spojiti ih pod jedan album, snimiti ga i kontaktirati festivale koji bi nam dali priliku da se predstavimo. Na BOMB festu sam sarađivao sa AkademX-om, koji čine Bojan Krtinić (klarinet) i Radost Galonja (glas) a upravo njih dvoje, zajedno sa Sarom Kutlešić (klavir), Slavkom Živkovićem (bubnjevi) i Davidom Sičom (kontrabas/bas gitara) i sa mnom na gitari činimo sastav čije puno ime glasi Dušan Popović Lipovac i Spona. Taj sastav u potpunosti reprezentuje muziku koju želim da podelim sa svim onim ljudima koji će želeti da čuju šta to balkanska muzika i flamenko imaju zajedničko.

Zašto ljudi treba da sviraju gitaru?

Smatram da je potrebno da ljudi sviraju neki instrument, zato što u toku života uglavnom nećemo raditi nijedan fizičko/mentalni posao koji zahteva takvu preciznost prstiju i posture čitavog tela i uma, a to dovodi do razvijanja važnih delova mozga, produžuje naš svesni životni vek i ubrzava način razmišljanja. U moru instrumenata koji mogu da sviraju, prednosti gitare su mogućnost da se prilagodi gotovo svim muzičkim žanrovima, ali i da se stavi na leđa, ode u park pod letnjom noći i zasvira i zapeva sa dragim ljudima. Gitara je instrument koji spaja, garantovano dovodi do osmeha i dobre energije i često služi kao ventil najjačih emocija. Bilo da smo euforični ili prosto tužni, ona može da nam pomogne da te emocije pravilno iskanališemo i otvorimo prostor da se vratimo u balans. To je instrument koji, do određenog nivoa, svako može da nauči i sebi otvori još jedno beskonačno polje mogućnosti u životu i stoga je preporučujem bukvalno svima!